Postavljanje ovog pitanja koje u sebi nosi negativan predznak, samo po sebi daje do znanja kako nešto ne štima u načinu djelovanja Hrvatske diplomatske misije u Australiji, naročito po pitanju respekta prema zajednici kojoj bi trebali služiti.
Hravatska zajednica već se susretala sa lošim generalnim konzulima i veleposlanicima, a jedan od njih bio je i u centru skandala kada je optužen za krađu namještaja i dokumenata iz službenih ureda.
Svrha Hrvatske diplomatske misije u Australiji je služiti svima koji žele izvaditi domovnicu, dobiti hrvatsko državljanstvo ili bilo koji drugi dokument, posredovanje u pravno-imovinskim odnosima i drugo.
Prvo Hrvatsko veleposlanstvo u Australiji otvoreno je još davne 1977. godine kada je grupa politički aktivnih domoljuba, koji su željeli privući pozornost na položaj Hrvata u tadašnjoj Jugoslaviji, izvela potez koji je bio veliki presedan u dotadašnjoj borbi za slobodnu Hrvatsku.
Djelovalo je puna 22 mjeseca ili 663 dana. Hrvatska je zastava podizana svakoga jutra pred veleposlanstvom u Canberra Avenue 34, a Marijo Dešpoja, otac nadaleko poznate bivše šefice Demokratske stranke - Natashe Stott-Dešpoja, bio je prvi vršitelj dužnosti veleposlanika.
Nedugo nakon otvorenja Veleposlanstva, diplomacija SFRJ izvršila je žestok pritisak na Australsku vladu zahtjevajući da se ono zatvori i u toj namjeri su uspjeli.
No, cilj Veleposlanstva bio je postignut, hrvatsko pitanje privuklo je pažnju šire javnosti.
Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj, hrvatska se zajednica aktivirala i udružila kako bi zaštitila novostečenu slobodu koja se nažalost morala krvlju braniti u strašnom ratu koji je uslijedio. Ogromne količine novca i raznih potrepština slane su u Zagreb. Gdje god se u tim trenucima nalazili raseljeni Hrvati, bilo da su u Phoenixu u Arizoni ili Buenos Airesu u Argentini, reakcije su bile podjednake. Ljudi su djelovali složno, s jednim ciljem - slobodnom Hrvatskom!
Sva njihova snaga, bila je usmjerena u cilju ostvarenja ove plemenite ideje, a mnogi su odlučili otputovati u Hrvatsku i djelovati politički ili pridružiti se Hrvatskoj vojsci.
Ovih je godina određena količina novca bila usmjerena ka izgradnji Hrvatskog veleposlanstva u Canberri te Konzulata u Melbourneu, Sydneyu i Perthu.
Hrvatska zajednica Australije vjerojatno je jedina etnička skupina na ovome kontinentu koja je donirala vlastita sredstva za kupnju zemljišta i izgradnju diplomatskih predstavništava uz koje se ubrajaju i stambene rezidencije naših diplomata.
Zajedništvo ljudi bilo je snažno, ništa nije bilo previše teško kada je u pitanju bila naša domovina. Demonstracije su se organizirale s nevjerojatnom lakoćom, a odaziv je svakoga puta bio maksimalan.
Situacija je bila teška i od ljudi se tražilo da daju sve u okviru svojih mogućnosti.
Republika Hrvatska je, naravno, poslala svoje diplomate koji su se uselili u Veleposlanstva, Konzularna predstavništva i novosagrađene rezidencije.
Mnogi su pohrlili predati zahtjeve za državljanstvom, sređivati zemljišno-knjižna pitanja vezana za naslijeđena imanja i izvaditi vize kako bi posjetili Lijepu našu. Diplomatske misije obavljale su svoj posao i služile narodu.
No, nakon nekoliko godina apatija je zahvatila zajednicu. Mnogi su bili razočarani nedovoljnim angažmanom hrvatskih vlasti u borbi protiv korupcije, socijalističkim mentalitetom i simpatiziranjem komunizma.
Idealistički su zamišljali i vjerovali kako će građani, jednom kada Hrvatska napokon ostvari svoju neovisnost, u poletu izazvanom nacionalnom euforijom početi graditi novu državu na pravim vrijednostima i idealima.
Tužna realnost bila je takva da, dok su se jedni u blatnim rovovima borili za slobodu, neki drugi su u ratnom vihoru vidjeli priliku za ostvarenje vlastite koristi.
Bivši agenti UDBE i drugih tajnih službi bivšega sustava, ostali su pribrani i pregrupirajući svoje redove radili su na umrežavanju s pojedincima unutar hrvatske političke elite.
Da bi okrenuli kormilo u smjeru koji se njima više sviđa, smetao im je samo jedan čovjek, pokojni predsjednik Franjo Tuđman. No, kako je njega pred Božić 1999. shrvala opaka bolest, njima se odjednom otvorio put koji je vodio ka ostvarenju svih njihovih želja.
Uslijedile su vidljive promjene. Stipe Mesić, posljednji predsjednik Predsjedništva Jugoslavije zajedno sa drugim bivšim komunistom Ivicom Račanom na trećesječanjskim izborima preuzeo vlast, a većina popularnih medija pružila im je nesebičnu podršku u borbi protiv svega hrvatskog.
Odjednom se počelo sumnjati u Domovinski rat, a heroje proglašavati zločincima. Generali koji su svojim briljantnim ratnim akcijama oslobodili okupirane dijelove zemlje odjednom se izručuju Haaškom tribunalu. Nacionalni ponos postaje nepoželjna pojava, a svi oni koji ističusvoje domoljublje postaju zaostali, primitivni barbari.
Popularni hrvatski pjevač i branitelj Marko Perković Thompson, koji svojim domoljubnim izričajem slavi hrvatske tradicionlane vrednote, biva proglašavan fašistom. Hrvatska tradicionala trobojnica sa grbom biva nepoželjna ‘fašistička’ relikvija.
Kako ovo sve navedeno ima veze sa Hrvatskim diplomatskim misijama u Australiji?
Predsjednički ured izabere veleposlanike i konzule i za Australiju, a prvi njihov posao bio je - biti diplomatski predstavnik Republike Hrvatske i njezinih građana, a veleopslanikov posao je i predstavljanje Hrvatske Australiji.
Kad bi njihova uloga bila zaokružena ovim, možda ne bi bilo nikakvih problema. Budući da Hrvati žive vrlo daleko od Domovine, kao zajednica imamo snažne poveznice sa svime što je hrvatsko, posebice prema službenim vezama kao što su naši konzulati i veleposlanstvo. To je naročito iz razloga što ih predugo nismo imali na ovom kontinentu, a za čega smo se snažno borili da bi se dogodilo jednog dana.
To je dovelo do snažnijih utjecaja naših konzulrnih djelatnika, čak i više nego li se to očekuje od njih.
Hrvatska zajednica je u Australiji oduvijek bila proaktivna prema ostvarenju sloboda i neovisnosti za Republiku Hrvatsku, a istovremno protiv svake vrste pridruživanja Jugoslaviji ili bilo kojoj drugoj zemlji.
To je temeljna vrijednost koja povezuje sve hrvatske klubove, sportska društva i zbližava ih.
Nitko ne voli kad mu se netko izvana mješa u njegov privatni život. Isto vrijedi i za cijelu hrvatsku zajednicu.
Imamo razne udruge, klubove i društva koje ispunjavaju različite potrebe diljem Australije.
Svi ti klubovi osjećaju ponos i čast kad ih posjećuju predstavnici Republike Hrvatske, veleposlanik ili konzularni djelatnici, posebice na važnijim programima tijekom godine.
Kada je netko od predstavnika RH pozvan na takve prigode, takav najprije provjerava jednu stvar: Je li u tom klubu visi portret Ante Pavelića? Kakvo pitanje? Takvi diplomatski predstavnici instruirani su iz Zagreba, ili izravno iz predsjedničkog ureda, da pokažu neslaganje s tim jednostavnim portretom na zidu.
Hrvatska zajednica je već pojasnila više puta, kako dr. Ante Pavelić jest bio čovjek koji je Hrvatskoj donio neovisnost nakon 839 godina.
Također se Pavelića štuje jer je bio protiv Jugoslavije te što je protjeran iz prve Jugoslavije nakon što je ubijen dr. Stjepan Radić 1928. godine.
Kada su Hrvati pristigli u Australiju nakon Drugog svjetskog rata, Nezavisna Država Hrvatska, zajedno s Antom Pavlićem, bio je najsvježiji simbol kojeg su poznavali i prepoznavali kao Hrvatski nacionalizam. Kada su bili izgradjeni Hrvatski klubovi, taj isti simbol ukrašavao je zidove kao pozitivna, poželjna i potrebna pojava.
Slično je bilo kada su hrvatski islejenici dolazili u posjet Hrvatskoj nakon domovnskog rata kada je slika dr. Franje Tuđmana kao važne osobe, bila posvuda. Sve slike i simboli u hrvatskim klubovima danas, vrhunac su kulture hrvatskog nacionalnog bića u Australiji što živi ili postoji puno duže nego li naša diplomatska predstavništva.
Hrvati u Australiji pokazali su svoju borbu protiv Jugoslavije puno prije nego li su ljudi u Hrvatskoj o tome i sanjali što je vjerojatno i radi velike razdaljine ove dvije zemlje.
To je dalo više sigurnosti i slobode ljudima koji su mogli izraziti svoje stavove protiv raznih Jugo-orijentacija, pojedinaca, špijuna,provokatora i agenata.
Mnogi hrvatski diplomati pokazali su svoj strah prema onima koji ovako misle. To je kako je!
Hrvati općenito, čvrsto stoje iz svojih pogleda, i ne vole kad netko upire prstom u njihova uvjerenja, a to je vjerojatno radi stoljeća u kojima su ugnjetavani.
Razumljiovo je također, Hrvatski službeni pogled na Drugi svjetski rat i fašizam te crnu mrlju na našem imenu, jer je vodeća skupina čelnika bila pod pritiskom takvog stava, ili pak još gore vjerovanje kako je to dio njihove komunističke ideologije.
To svakako stavlja hrvatsku diplomaciju u Australiji u nezavidan položaj. Hoće li slijediti doslovno instrukcije i prouzrokovati neslaganje u zajednici kojoj bi trebali služiti? Ili će ići protiv tih sitnih stvari i prihvatiti zajednicu takvu kakva jest uz rizik da čak izgube svoje pozicije?
U stvarnosti, Hrvatska zajednica mora uočiti kako pojedini diplomati nisu imuni na kritiku. Nema potrebe da se previše obaziremo na njihovu reakciju. Oni su poslani ovdje da služe, prirodno bi bilo prijateljski ih prihvatiti u našu zajednicu te ih povezivati sve više s nama radi kojih su ovdje.
Negativno u svemu je ovo - nespremnost zajednice na kritički osvrt na rad diplomacije i njihovu misiju, a da ne budemo odbačeni ili nešto ružnije.
Na primjer, Hrvatska diplomatska predstavništva održavaju svečanosti za svaki Božić u gotovo svim gradovima Australije. Tada pozivaju poslovne ljude Hrvatske zajednice, predstavnike klubova i društava, daju zamolbe za donacije pića i hrane, i sve je to dobro ako je odnos dvosmjeran.
Hrvatske škole u Australiji, vitalno tijelo za očuvanje identiteta u dijaspori, skoro su primile odbijenicu na upit o korištenim udžbenicima iz Hrvatske! Dakle, ne nove već “second hand”, korištene udžbenike ali...
Hrvatska vlada izdavaja iz proračuna 270 milijuna kuna svake godine za njenu dijasporu. Većina ovog ogromnog novca izdvojena je za Hrvate u BiH pa tek onda u Njemačku, Austriju pa nadalje. Fond za Hrvatske studije na Macquarie University u Sydneyu, koji je djelomično podupiran i iz Ministarstva odgoja i obrazovanja RH, jedini zajednički projekt koji prima ikakve pomoći od RH u Australiji. RH, gotovo nikad ne daje ništa znakovito i za Hrvatsku zajednicu Australije.
Je li Hrvatska zajednica Australije dala svoj dorinos razvoju Hrvatske, ekonomski ili na neki drugi način? To je često jednosmjerna ulica i naša je zajednica podosta izigrana.
Mi smo jaki jasni i čvrsti u nezadovoljstvu stvarima u Domovini; bivši je predsjednik odbijao posjetiti Bleiburg, stalno je naglašavao tragedijuJasenovca, čak bio spreman davati dio teritorija susjedima i lista bi mogla ići dalje...
Svi se brzo pomaknemo kad izabrani čelnici RH komentiraju nešto suprotno vrijednostima naše Domovine, ali kao da ne želimo prepoznati razliku kada netko od službenih predstavnika diplomacije RH učini slično u našem vlastitom dvorištu.
Sve dok Hrvatska zajednica i diplomacija RH ne pronađu zajedničke temeljne sličnosti u svom suživotu, bit će neugodnih komentara i nerazumjevanja.
Ovaj pomak bi se trebao dogoditi. Hrvatska bi trebala prihvatiti Hrvate koji ne gledaju isto na povijest, i koji se ne srame svega što se dogodilo.
Imamo slobodu razmišljanja od kako smo pristigli u ovu zemlju i možemo razvijati svoje stavove o povijesti Hrvatske što ne mora biti isti pogled službene vlasti u Domovini. Čak je i Hrvatski sabor diskutirao o slučaju slika Pavelića u hrvatskim klubovima Australije. Je li to najvažniji predmet za razgovor, u Hrvatskom saboru?!
Neki od ovih klubova utemeljini su u ranim pedesetim te su njihovi članovi odlučili da se lika Pavelića nađe u tim prostorima, što bi vlada RH trebala prihvatiti kao čnjenica. Inače, biti će povratak na stare staze i ljudi će gledati na RH kao na Jugoslaviju u trećoj izvedbi.
Žalosno je što se to nekima već čini tako. Hrvatska vlada koja kroji zakone treba prihvatiti kako mi imamo svoje poglede koji ne moraju biti popularni, ali su naši i mi ih nećemo mjenjati.
Hrvatska je ponovno preispitala svoju povijest što je zbunilo mnoge ljude podsjećajući ih na ono što je poznato kao “jugoslavenstvo” je nešto loše, a HRVATSKA U SVAKOJ FORMI NEŠTO DOBRO!
Zašto Dinamo iz Zagreba kao privatni klub organizira svoje nogometne akademije u Australiji? Da premosti jaz između Hrvatske i dijaspore te pronađe poneki talenat?
Hrvatska zajednica dala je igrača svojoj domovinskoj momčadi više nego li i jedna druga etnička skupina! Je li to prepoznato? Ne bi li Canberra Deakin trebala dobiti neku potporu što je proizvela Josipa Šimunića?
Nogometni je pristup samo jedno od područja koje nas povezuje, možda i najsnažniji..
Situacija se promijenila u odnosu na tradicionalni rad klubova u Australiji te je na nogometnom polju sada puno teže Sydney Unitedu ili Melbourne Knightsima. Kako finacijski opstati? Jer njihov opstanak dovodi u pitanje nove talente za obje reprezentacije - Hrvatsku i Australiju! Zašto Hrvatski nogometni savez ne pošalje trenere za razvoj hrvatskih igrača u Australiji? Izgleda kako možda nisu niti razmišljali o takvom koraku, ali zašto diplomati Hrvatske ne bi pogurali ovakve ideje?
Ne, nema dijaloga između zajednice i diplomacije jer oni imaju samo neke sitnije potražnje zajdnice i njezine potrebe. Možda ovakve novine trebaju neku potporu. Mediji su važan dio odnosa i kontakta između domovine i dijaspore.
Možda Hrvatske radio postaje trebaju pomoć, možda bi se trebalo podsjetiti poslovne ljude Hrvatske zajednice Australije o kojim potrebama je zapravo riječ... Koliko ćemo daleko otići prije nego li glavom udarimo u zid?
Hrvatske diplomatske misije u trebaju pomoći zajednici, a ne “manevrirati” politički ili postizati neke druge kredite! RH treba raditi zajedno s dijasporom da bi se izgrađivali novi mostovi suradnje između Hrvatske i zemlje gdje žive Hrvati. Zajedno trebamo investirati u Domovinu te razvijati svijest o pripadnosti istom narodu bez obzira koliko smo udaljeni jedni od drugih. Imamo velike potencijale u Hrvata koji su u dijaspori, ali do sada kao da je razumjevanje ove dvije hrvatske strane pokazalo previše slabosti!
To je bio prvi razlog postojanja diplomatskih predstavnika RH u Australiji i diljem svijeta, ali čini nam se kako su izgubili pravac! Hrvatska zajednica Australije dala je podosta Hrvatskoj - vrijeme je da Hrvatska dade nešto i nama kako bi zadržali vrijedosti Hrvata u iseljeništvu!